Post Top Ad

Your Ad Spot

OGLASI

loading...

03. 04. 2019.

Ne možeš svima biti mama


Neki dan sam imala nezgodu, potrčala sam za autobusom i napukao mi je mišić. Zanemarila sam bol i nastavila svojim putem, ušla u drugi autobus, počelo mi je biti slabo, pa sam izašla van iz njega, sjela na klupu da malo dođem sebi i pala u nesvijest. I to ne jednom, nego dva puta. Da nije bilo jedne drage bake, uistinu ne znam kako bi to završilo. Vjerovali ili ne nitko nije zastao da mi pomogne osim nje.

Bilo mi je jako loše i shvatila sam da je vrijeme za otići na hitnu. Hvala Bogu na mom Draganu koji je brzo došao po mene i odveo me u bolnicu. Provela sam više od 10 sati na pretragama i nakon jedne krive injekcije od koje mi je tlak i plus naglo pao, shvatila da je život jako krhak.

Ležeći u sobi okružena aparatima i poprilično nemoćna, počela sam razmišljati…

Zapitala sam se zašto? Idem na edukacije iz područja alternativne medicine, imam potvrda i certifikata za popuniti barem zid i pol, sate i sate odrađenih savjetovanja i tretmana s ljudima. Ljudi se vraćaju s povratnim informacijama i dovode svoje poznate kako bi i s njima radila. Uglavnom, tijelo i psiha mi nisu nepoznanice, naprotiv, to je moje područje i stalno smišljam nove načine i pristupe rješavanju problema. Osmislila sam  svoje transformacijske principe i zbilja sam tu “doma”.

Počela sam se preispitivati, onako sama sa sobom: Adela, zašto se to dogodilo?

Odgovori su polako počeli pristizati, jedan za drugim kao u nekom filmu. Prvi se javio jedan strogi glas i rekao: To je zato što se ne brineš za sebe, ne jedeš na vrijeme i povremeno vježbaš, nisi u formi. Nisam prigovorila jer sam znala da ima istine u tome.

Drugi glas je rekao, malo nježnije, ali ipak strogo: Ti se ni znaš brinuti za sebe. I to je istina, ali nije odgovor, idemo dalje.

Treći je rekao: Stalno radiš, nikad nemaš mira i uvijek radiš nekoliko stvari istovremeno.

Hmmm, to je istina, trebala bi se ozbiljno pozabaviti tom tematikom, ali ne sada, sada želim dobiti suvisli odgovor.

Svi ti glasovi su polako počeli raspravljati o tome što bi ja trebala napraviti i kako sam neodgovorna i glupava jer ne brinem za sebe, ali ja nisam dobila odgovor.

Odmaknula sam se od njih i zamislila se: Što sam to skupljala u sebi godinama, da me sad zaustavlja? I odjednom, sjećanja i osjećaji su počeli navirati sami od sebe. Prva je došla gospođa Tuga, podsjetila me na sve neisplakane suze koje sam spremila za kasnije. Ona uvijek dolazi s gospodinom Bolom, koji izgleda kao strogi liječnik i prstom upire na bolna mjesta. Kod mene su to vrat i noge. Zatim je došla gospođa Usamljenost i pokazala mi sve trenutke kada sam željela zagrljaj, ali su izostale nečije ruke da me zagrle. Pojavila se tu i Briga - bezbroj slika se izvrtjelo u jednom trenutku kao u kaleidoskopu i pokazalo mi je koliko sam brinula oko bitnih i manje bitnih stvari. A sve što nisam uspjela riješiti, pospremila sam za „kasnije“. Nakon toga je došla i gospođa Razočarenje, ona me je povela u dubine očekivanja i neizrečenih želja koje sam, s gospodinom Strahom, duboko zakopala u sebi. Naravno da smo se dogovorili da pogubimo ključeve putem.

Zatim se pojavila i gospođa Tuđa očekivanja, vrlo strogog lica i gotovo oholog držanja. Kad sam ju vidjela, smrzla sam se, iako je bilo ugodno u sobi.

Bacila je pred mene svitak papira i pokazala mi je sve što nisam napravila u svoje 43 godine, a drugi su to očekivali od mene. Na poslu, u obitelji, u vezi, prijateljstvima… Beskrajan popis... Zanimljivo je što je svaka situacija i očekivanje imalo malenu kuku, s kojom se odmah moglo zakačiti na moju glavu i razgovarati sa Strahom. Stresla sam se i zastala, ovo bi moglo biti zanimljivo, što će sada doći ako nastavim?  Nakon još jednog udaha i izdaha, odlučila sam se ići dalje.

Udobno sam se smjestila i … Čekam, čekam… Nema nikog.

Kako to? Kako sad nema nikog, a taman sam se ufurala u cijelu priču?!

I odjednom, krajičkom oka ugledam sjenu.

Ovo je ipak samo bila igra mojih misli i način preslagivanja informacija u glavi, ali mi prošlo kroz misli: da nisam nešto prizvala?

Danas ne bi, hvala. Duhove kad vidim i osjetim samo šaljem u Svijetlo, a sad nismo u toj priči. Sjena se počela približavati i ja sam počela prepoznavati obrise.

Tko je to točno? Poznato mi je lice. Odjednom shvatim! Pa to sam JA! Ja?! I Sjena se zaustavi i sjedne do mene.

Pogledala me je u oči i počela mi govoriti: Da, to si ti i nisi ti. Zašutjela je, a ja sam čekala nastavak.

Ja sam Sjena i imam još jedno ime:

Tvoja očekivanja.

Vidiš, nije problem što netko drugi očekuje od tebe, problem je što ti očekuješ od sebe. Želiš svakome ugoditi, pomoći, trudiš se dati najbolje od sebe. Sve je to dobro, ali nije dobro što ne vjeruješ da je to dovoljno i uvijek se trudiš dati sve više i više, i kad te traže i kad te ne traže. Iscrpljuješ se i hraniš svime onime što je došlo prije mene da ti pokaže svoje energije.

Zaboravila si biti dijete, opustiti se. Ne možeš svima biti mama. Iz svoje želje da spasiš svijet, spotakla si se o svoje želje i pala. Dopusti si vrijeme za sebe, ne juri. Kada sam napokon otvorila oči, više nije bilo nikoga od mojih imaginarnih posjetitelja, samo sam osjetila duboki mir i zahvalnost! Duboko sam udahnula i ponovno osjetila život u sebi, sve je sjelo na mjesto. Sve se može riješiti, samo treba naći načina. Ljubav uvijek napravi prečac i popravi štetu. To je zapravo čarobni sastojak života. Shvatila sam po tko zna koji put: Bolest nije kazna ni sudbina, samo podsjetnik da još uvijek imamo vremena za novi početak života.

S ljubavlju, Adela


Autor: Adela Franceković - više o njoj, klikom OVDJE

Nema komentara:

Objavi komentar

Post Top Ad

Your Ad Spot