SREĆA JE STVAR IZBORA. KREIRAJ NAJBOLJU REALNOST ZA SEBE!


Ljudsko biće je nježan cvijet

Ponovno su sunčani dani, nakon kiše i sivila obasjalo nas je sunce. To sunce kao da malo prekriva ovu nervozu i zloću koja se sakriva među ljudima.
Ljudsko biće je nježan cvijet
Ljudsko biće je nježan cvijet

Gledajući oko sebe svakim danom me iznenađuje količina mržnje koja se širi oko nas, stalno netko nešto komentira i kritizira, nisu dobri oni koji poduzimaju nešto i nisu dobri oni koji ne poduzimaju ništa.

Svaki put se zamislim nad tim, jer koliko god pokušavam, ne mogu se prestati čuditi što je to u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote. To zlokobno komentiranje bez provjeravanja činjenica, bez razmišljanja o cijeloj slici i situaciji…

Taj interes za tuđi život je oduvijek bio zanimljiv, jer tamo ima sve što treba, a da ne boli.

Scena, događaji, glavni i sporedni glumci, sve je posloženo da bi se moglo samo promatrati i pisati neke nove scenarije, baš kao na filmu.

Naravno, pisci tih priča znaju bolje od onih kojima se to događa, jer su mali bogovi sa iskustvom cijelog Svemira u njima i ne razumiju kako netko može biti tako glup da napravi to baš tako.

U tom trenutku neopisive moći i mudrosti bacaju kamenje na sve one koji nisu imali tu sreću da sjede sa njima i komentiraju, jer nekima je u tom trenutku bila dodijeljena uloga koju na žalost nisu uspjeli odigrati kako treba…

I tu vjekovna scena energije čopora i grupe stupa na snagu i melje pojedinca, ne mareći za to da li taj pojedinac ima osjećaje, dušu i život. Nema veze što će netko patiti, plakati… Taj netko je bio glup i pogriješio je, još je i priznao da je pogriješio, jer pogreška i nije tako strašna, koliko je strašno kada se to prizna…

Treba govoriti istinu, da, to nas uče od malena, to je stara mudrost, ali koju istinu, čiju istinu? Koliko košta istina? Dušu, dvije, sto? Može li se uopće platiti?

Skupo je biti iskren, košta puno više od sramote, košta puno suza zbog spoznaje da smo sami.

Sami, da, nažalost, kada se dogodi nešto završimo sami, svijetla pozornice se ugase i ostaje gorčina i polumrak. Scena ostaje pusta, publika se povuče i traži se taj jedan pogled u publici koji razumije… Možda je ipak netko razumio što se govorilo i napravilo, možda predstava i nije bila tako loša.

I napokon, nakon dugog pretraživanja, pojavi se taj jedan ili dva pogleda i ruke koje grle, razumiju, ne tuku i ne osuđuju, ipak netko postoji, nada je tu. Nije sve tako crno, netko razumije i voli, život ipak ima smisla. Samoća se povlači, bezdan zatvara svoja vrata i život počinje sjati malo po malo, možda se duša i oporavi…


Zašto ovo pišem?

Zato jer sam previše tuge vidjela i previše tuge gledam…

Zato jer slomljenu dušu treba iscijeliti, obasjati, potrebno joj je puno ljubavi i zagrljaja, topline i osmjeha da se vrati u život.

Da li smo svjesni toga, mi ljudi, svjesna bića? Ne znam, mislim da nismo. Jer da jesmo, ne bi lomili, gazili i kamenovali.

Ljudsko biće je nježan cvijet, kao pojedinac ne može dugoročno opstati, potrebno mu je društvo, isto ono koje ga lomi, ali ga i podiže. Jesmo li svjesni da je društvo satkano od pojedinaca, i da smo svi mi na redu za neke uloge? U kojima ćemo možda zablistati, a možda i ne.

Zato, prije nego bacimo kamen, treba zastati, nasmješiti se i pomisliti da nitko nije savršen.

I da nije naučio ulogu koja mu je dodijeljena, ali da bi ga naša ljubav umjesto zloće mogla učiniti boljom osobom.

S ljubavlju, vaša Adela!


Autor: Adela Franceković - više o njoj klikom OVDJE


NAČITANIJE NA NAŠEM PORTALU

NAČITANIJE NA NAŠEM PORTALU