Post Top Ad

Your Ad Spot

OGLASI

loading...

22. 02. 2019.

Kolumna Adele Franceković: Priča iz života + SPECIJALNO NAGRADNO IZNENAĐENJE

Zamolio me je Damir Igor da napišem kolumnu i ja sam se sjetila jednog teksta koji sam napisala prije nekoliko godina i osjećam da je vrijeme da ga čitatelji portala Visoka vibracija pročitaju. 

Idu dani, i ja s njima... 

Treba raditi, treba i napisati nešto pametno, korisno i uz to gramatički točno…

A ja vodenjački naopačke, moj svijet je u slikama, godinama sam se učila izražavati kroz pisanje, jer su strahovi iz djetinjstva ostavili svoj danak.

Priča iz života
Priča iz života

Vjerojatno nikada neću zaboraviti dan kada je mama „pospremala“ moju sobu i našla dnevnik. Bilo je to u petom razredu osnovne škole i ta mala bilježnica je bila moj jedini svijet i najbolji prijatelj. Sjećam se da je bila oblijepljena sličicama iz časopisa Bravo, Madonna je bila glavna faca i cijela bilježnica je bila puna njenih sličica. Sanjala sam da budem kao ona, baš mi je bila cool. Nisam puno zapisivala u njega ali dovoljno da si olakšam dušu i pokušam shvatiti svijet u kojem sam se oduvijek osjećala kao vanzemaljac.



Taj dan... Eh, taj dan... Došla sam kući poslije škole, vesela, razigrana, dobila sam svoju prvu peticu iz zadaćnice u prvom polugodištu i cijeli svijet je bio moj, čak je i dan bio sunčan, jednostavno... savršen dan. Onaj, kada imaš osjećaj da je sve moguće, samo treba poželjeti i male vile će ti to ispuniti. Potpuno bezbrižno sam otvorila vrata, pripremajući se užicati barem sat vremena duljeg igranja u parku, kada sam ispred sebe ugledala TAJ pogled..., hladan, ljutit i beskrajno uvrijeđen... odmah mi je sve bilo jasno. Rekoh sebi, auuuu, mama je našla dnevnik. A u dnevniku sam se baš raspisala o njoj, bila sam ljuta na nju, na njeno ponašanje i način na koji komunicira sa svima nama. I dala sam si oduška, baš jesam, onako vrlo slikovito, iskreno i bez dlake na jeziku... Nije puno govorila, a to je bilo najopasnije, jer je to značilo barem tjedan dana „hodanja po jajima“, nije puno ni pitala, samo je rekla: Tako me doživljavaš! Ja sam sve za tebe napravila, a ti misliš da sam grozna? Nisam joj uspjela objasniti, nije mi dozvolila, potjerala me je u sobu i moj dan je poprimio sive nijanse, vile su odjednom netragom nestale. Sjećam se da nisam puno plakala, ona je. Ridala je, a ja onako malo, reda radi, jer je to bilo očekivano, a i bilo me je frka da se ne naljuti još više, pa rekoh da i ja pustim koju suzu. Zapravo mi nije bilo žao, napisala sam kako sam osjećala, mislila i doživjela. Nisam to doživjela kao nešto loše. Taj dan sam naučila vrlo važnu životnu lekciju, a to je da ljudi ne vole čuti ono što zapravo mislimo i osjećamo. Govore o tome, uče nas da govorimo što osjećamo i mislimo i onda nas okrutno kažnjavaju ako im to kažemo i pokažemo. Prošlo je i tih tjedan dana, sve susjede su u međuvremenu čule kako sam ja grozna jer ne volim svoju rođenu majku, ja sam se pokorno smješkala i čekala da vrijeme učini svoje. Oprost i zaborav je bio luksuz koji nije krasio naš dom, jer je najčešća rečenica bila : Ja sam to oprostila, ali nisam zaboravila... Uvijek me je fascinirala ta izjava, nisam razumjela zašto pamtimo ono što smo „oprostili“, zar to ne bi trebalo biti gotovo, riješeno, zaboravljeno? Ne, ne... Nije to baš tako, ako oprostimo, od čega ćemo živjeti? Na što ćemo se ljutiti? Tko će nam dati gorivo za život? Hmmm.... Zanimljivo, taj kut gledišta i energija u kojoj sam odrastala su me podučile da je to više-manje ok, iako se nisam u potpunosti slagala s time, virus durenja i zamjeranja me zarazio i počela sam i ja tako živjeti. Ali da se vratim na pisanje. Od tada sam se negdje zatvorila i smrzla, iako sam kao dijete znala dobiti i pokoju nagradu za pisanje (te iste godine sam dobila nagradu Unicef-a za pisanje Haiku poezije, i kasnije u srednjoj školi su moje zadaćnice bile među boljima), više se nisam usuđivala pisati o sebi. Sve do jednog posebnog dana, kada sam otkrila blogove. Mmmmmm... Neki novi svijet, i uz to nitko me ne zna, mašta je proradila, pomislila sam da ću sada napisati sve što mislim i osjećam. Išla sam intenzivno u jednu vjersku zajednicu tada i živjela sam više-manje ispravno i korektno, ali sam se osjećala pusto i zarobljeno, tako da je otkriće blogiranja za mene bilo ravno prosvjetljenju. Ali nije išlo, svi moji postovi su bili isti, politički korektni, pisala sam o lijepim stvarima i bila prosječno dosadna... Do jednog dana... kada sam se naljutila na cijeli svijet. Blaženi PMS me je oprao i svi su dobili svoje, i mama i licemjerna ekipa iz zajednice u koju sam išla i dečko koji me je tada navlačio za nos i ja sam ispucala cijeli arsenal emocija na taj komad virtualnog papira. Trebam li reći da se povijest ponovila? Ha,ha,ha, je, naravno, ali ovaj put u obliku revne dušobrižnice koja je nekim čudom skužila da sam to ja.... O munje i gromovi, opet pokora... Da, opet pokora, koma, opet sam kriva i opet zato što sam napisala što mislim. Užas! Rekoh, ja sam promašen slučaj, uvijek sve krivo napravim. Posula sam se pepelom i po glavi i skoro odustala od pisanja, ali mi nešto ipak nije dalo. Nisam se oslobodila do kraja ali sam se pokrenula, shvatila sam da pisanje oslobađa. Počelo mi je odmarati um i podrška i pokoja kritika drugih ljudi me je ohrabrila da ima još ljudi kao što sam ja. Bilo je tu još svakakvih iskustava i dosta rada na sebi, ali da skratim i napišem bitno: Ta iskustva su me naučila vrlo važnim stvarima: potiskivanje emocija i strah će uvijek iskreirati situaciju sličnu traumi koju smo već doživjeli, jednostavno zato što to moramo riješiti. Roditelji su samo ljudi i dobar dio života rješavamo njihove traume koje nam nalijepe u djetinjstvu, a isto tako i dobar dio života pokušavamo pobjeći od sebe jer su nam rekli da smo loši. Danas, puno godina kasnije sam zahvalna na tome, sve te osude, kritike i zamjeranja su me gurnule duboko u proučavanje emocija i ljudske psihe. Puno toga sam naučila i još puno toga trebam naučiti. Najvažnija knjiga koju čitam je moj život, pišem ju i čitam svaki dan, još uvijek puno ispravljam, ali sada s ljubavlju, jer razumijem da puno puta ne znam drugačije. Isto tako pomažem i drugima napisati njihove knjige, mnogi „pisci“ koji dolaze kod mene su prestrašeni, veseli me kada im pomažem da se oslobode strahova i nastave pisati dalje. Treba pisati i čitati napisano, i svoje i tuđe, nisu svi tekstovi za nas, ali nas obogaćuju. Napisano služi za kreiranje nekih novih priča. Iako nisu svi tekstovi savršeni, pisci jesu, jer pišu perom srca.

S ljubavlju vaša, Adela Franceković
Terapeutkinja, autorica tranformacijskih principa i master instruktor životne transformacije.

Više o Adeli klikom OVDJE

Specijalno iznenađenje uz kolumnu: Sudjelujte u našoj nagradnoj igri i osvojite jedan tretman osobne promjene, koga će za vas uraditi Adela, osobno. Detaljno, klikom OVDJE

Nema komentara:

Objavi komentar

Post Top Ad

Your Ad Spot